[ Zatvori ]
Složili se s njezinom izjavom ili ne složili, činjenica je da novac otvara mnoga vrata, pa i ona gastronomskog raja.


Dijamantni užitak

Za sve one, dakle, koji ne znaju kako i gdje potrošiti novac ili žele svom nepcu priuštiti neprocjenjiv i nezaboravljiv užitak, evo nekoliko prijedloga. Da uživati u čokoladi može biti prilično skupo zadovoljstvo, pokazao je Fritz Knipschildt, čijih pola kilograma čokolade stoji 2.600 dolara. Svaki zalogaj te čokoladne slastice, dakle, vrijedan je otprilike 300 kuna. Visoku cijenu Knipschildt opravdava ručnu pripremu čokolade od najsvježijih prirodnih namirnica. Kuglica La Madeline au Truffe, pripravljena je od rijetke vrste francuskog crnog tartufa périgorda, obloženog tamnom čokoladom Valhornom, a uza svaku kutiju ekstravagantne čokolade dolazi i vlastoručno potpisano pismo u kojem je objašnjeno kako se ona proizvodi. Ako mislite da je to skupo, što bi ste rekli za lizalicu od 38,5 dolara? Upravo toliko stoji lizalica koju je proizvela švicarska tvrtka DeLafée. Visoku cijenu za slatkiš u švicarskoj kompaniji opravdavaju jestivim komadićima zlata i srebra kojima je prekrivena i, naravno, najboljim sastojcima.Zlato, srebro ili dijamanti kao sastojci hrane ili njezine ambalaže odličan su recept za kreiranje skupocjenoga prehrambenog proizvoda. Primijenili su ga u kompaniji Procter&Gamble u kojoj su u povodu 75 godina postojanja tvrtke proizveli najskuplji čaj na svijetu, točnije najskuplju vrećicu čaja. Ručno ukrašena s 280 dijamanata, ta vrećica čaja vrijedna je 7.500 funti. Ni gutljaj TWG-ova čaja Yellow Gold Tea Buds nije baš jeftin - 50 grama stoji 150 dolara. Razlog: sastojci se beru samo s jedne planine samo jedan dan u godini i samo s vrha biljke, i to sa zlatnim škarama. I taj čaj, naravno, obojen je listićima 24-karatnoga zlata.


Pjesma anđela

Ručna proizvodnja ili, na engleskom, ‘handmade’ također je dobar put za uspjeh u stvaranju luksuzne i skupocjene hrane ili pića. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg je šampanjac Perrier-Jouët Belle Epoque Blanc de Blanc s cijenom od 1.500 dolara jedan od najskupljih na svijetu - dolazi u ručno oslikanoj boci.Da je šampanjac skup, odavno je poznato, ali pivo? I to je moguće: bočica Carlsbergova piva Vintage 3 stoji 270 eura. Proizvedeno je prirodnom fermentacijom, bez dodavanja bilo kojih enzima ili alkohola kao što je slučaj s drugim pivima. Čovjek zadužen za njegovo stvaranje Morten Ibsen njegov okus ‘skromno’ uspoređuje s pjesmom anđela. Anđele biste morali čuti i dok pijete vodu Bling H20 holivudskog producenta Kevina G. Boyda jer boca od 750 mililitara tekućine koju inače možete dobiti samo odvrnete li slavinu stoji 40 dolara. No Boydova voda ima limitiranu proizvodnju, a njegove bočice ukrašene su kristalima Swarovski. Tajna je visoke cijene havajske vode Kona Nigari (33,5 dolara za 0,6 litara) pak u tome što se crpi s dubine od otprilike 610 metara, odnosno sa znatno veće dubine od one koja se smatra dubokom morskom vodom. Iako je riječ o desaliniziranoj vodi, proizvođači tvrde da pomaže gubitku težine, smanjenju stresa i probavi. U to svakako vjeruju Japanci jer u tu se zemlju s Havaja svaki dan otpremi 80 tisuća boca vode Kona Nigari.


Ograničene količine

No dok si jednu bočicu vode s Havaja mogu priuštiti i obični smrtnici, to se ne može reći za najskuplji kavijar na svijetu - iranski Almas. Najskuplji kavijar na svijetu dobiva se iz jajašaca jesetri starih između 60 i 100 godina; kilogram tog jela stoji otprilike 25 tisuća dolara. Budući da te ribe, pa ni kavijara, nema u neograničenim količinama, u Caviar House&Prunieru u Londonu postoji lista čekanja za kupnju toga skupocjenog jela. Kupci Almas čekaju čak četiri godine - dovoljno dugo da prikupe novac za kilogram. Ograničene količine sintagma su koja odlično prolazi u svijetu luksuza. Svaki proizvod koji se ne može masovno proizvesti predodređen je za uspjeh. Dokazuje to primjer švedske farme koja je postigla planetarni uspjeh proizvodeći sir od soba! Točnije, tri soba, koji se zovu Gullan, Haelga i Juna. Spomenuti sobovi neobično su pitomi, pa ih upravo zato vlasnici Christopher i Ulla Johannson uspijevaju pomusti. Godišnja je proizvodnja sira te neobične farme 300-tinjak kilograma, što objašnjava cijenu od 1.000 dolara za kilogram. Od sobova sira još je skuplji magareći, koji proizvode naši susjedi Srbi. Nije riječ ni o kakvoj šali o magarcu - u Zasavici pokraj Sremske Mitrovice, zaista se proizvodi sir od magarećeg mlijeka pod imenom Pule, a njegova je cijena ni manje ni više nego ravno 1.000 eura. Za kilogram sira potrebno je 25 litara mlijeka, a toliko jedna magarica daje u dvije godine.


Lukava dosjetka

Uza sir prirodno ide šunka, osobito ako je riječ o doručku u Hrvatskoj, no na uobičajenom hrvatskom stolu teško da će se naći šunka Manuela Maldonada Alba Quercus Reserve. Razlog: cijena od 320 dolara za kilogram. Za proizvodnju najskuplje šunke na svijetu iberijske svinje bile su na dijeti i hranile se visokokvalitetnim žirevima. Ekskluzivnost šunki daje i dvogodišnje sušenje, a ne jednogodišnje, kao što je uobičajeno. Ako šunka može biti luksuzna, zašto ne bi i hamburger? Dosjetili su se to u Burger Kingu i tržištu ponudili hamburger od 200 dolara. Posluživao se u samo jednom londonskom restoranu, a visoka cijena opravdana je luksuznim sastojcima: govedinom wagyu (najskupljom na svijetu), bijelim tartufima, šunkom Pata Negrom, balzamičnim octom Modena, matovilcem, ružičastom kamenom himalajskom solju, organskim bijelim vinom s iranskim šafranom - i sve to u bijelom pecivu. A kad smo već kod peciva, nemoguće je u kontekstu luksuza ne spomenuti i najskuplji kruh. Dvadeset jedna funta za jedan kruh nije previše, tvrdi pekar Tom Herbert iz Londona, koji za svoj kruh kaže da je ‘umjetničko djelo’. Za pripravljanje tog umjetničkog djela potrebna su dva dana, tvrdi Tom Herbert, i dodaje da onaj tko ga kuša shvati zašto je 10 puta skuplji od običnog kruha. Je li zaista i 10 puta bolji, znaju Liz Hurley i Keith Allen, njegovi redoviti kupci.

[ Zatvori ]
No, Sandija je privlačila zemlja. Masline posebno.

Od malena se vrzmao po okolnim vinogradima, voćnjacima, maslinicima i proučavao rast tih biljaka. Upisao je srednju poljoprivrednu školu, a neuništivu volju ubrzo su primijetili profesori. Već nakon prve godine shvatio je da vinogradi kao karijera otpadaju jer su potrebna ogromna ulaganja, a novca nije imao. Zato je zasadio svoj prvi mali maslinik od samo 30 stabala u dvorištu kuće u Vodnjanu.


Snaga vizije

Gledajući tih nekoliko malih sadnica maštao je o nepreglednim poljima maslina čije grane su se svijale od težine plodova. Nakon dvije godine imao je 150 maslina, a nakon tri godine 250. Obitelj je shvatila da mali neće odustati. Profesori, iznenađeni snagom vizije, odlučili su mu pomagati savjetima. Velikom brzinom upijao je ogromne količine znanja pa je na kraju školovanja oslobođen pisanja mature.

Dok su seljaci masovno prosvjedovali, rasprodavali zemlju i bježali u gradove, on je odlučio živjeti od poljoprivrede.

Nekoliko godina kasnije, sa samo 16 godina, Sandi Chiavalon je osvojio prvu zlatnu medalju za svoje ulje. Do 2006. ulje je s obitelji sam pakirao u boce, lijepio naljepnice, prodavao, a onda je upoznao Davora Bruketu iz marketinške agencije Bruketa & Žinić.


Stvaranje branda

Nije očekivao njihovu pomoć u promociji ulja. Bio je mala riba za takve reklamne velemajstore. No, oni su baš u promociji jednog malog proizvođača ulja vidjeli ogromni izazov. Brand maslinova ulja Chiavalon se počeo stvarati.

Priznanja su se počela nizati. Sa 23 godine postao je jedan od 15 najboljih maslinara svijeta.

Maslinike je povećao na 3000 stabala, a trenutačno priprema teren za sadnju još toliko. Ulje najvećim dijelom izvozi u Italiju, a u Hrvatskoj se može naći u najuglednijim restoranima, vinarijama, hotelima...

Chiavalon trenutačno posluje s gubitkom, znoji se na traktoru okopavajući maslinik i ne može si dopustiti godišnji odmor. Kako je to moguće?

- Nema tu brze zarade kao u uzgoju žitarica. Maslina prave plodove počinje rađati nakon 7 do 8 godina. Paralelno s podizanjem maslinika, treba razmišljati o stvaranju branda - kaže Chiavalon.

- Zato istovremeno dotjerujem kvalitetu, stalno povećavam proizvodnju, osluškujem i zadovoljavam zahtjeve tržišta.

- Država je krajem prošle godine kresala poticaje pa su tako potpuno ukinuti za maslinarstvo - kaže Chiavalon. Umjesto toga, država daje novac za kapitalna ulaganja, odnosno za početak proizvodnje.


Borba za komadić tržišta

- Prestali smo računati na državnu pomoć. Trudimo se izboriti sami kvalitetom i kvantitetom za komadić tržišta. Imat ćemo onoliko koliko si sami uspijemo napraviti. Ali, treba raditi i treba ulagati. Samo u mehanizaciju sam uložio milijun kuna! Većina misli da je najteže posaditi maslinik. Znam mnogo ljudi koji su posadili 2000 sadnica i mislili da je to glavnina posla. Ali, kada su shvatili da još toliko novca moraju dati za mehanizaciju, pa za marketing... Brzo su odustali. U ovom poslu treba biti strpljiv - kaže Chiavalon.

S druge strane, izračun rashoda i prihoda prosječnog maslinarskog gospodarstva pokazuje kako su operativni troškovi biznisa relativno niski - na proizvodnji od 900 litara djevičanskog ulja rashodi iznose oko 35 tisuća kuna. Prihodi su, pak, 70 tisuća kuna, što znači da biznis maslinama daje profitne stope od gotovo 50 posto.

Takvim se poslovnim modelom bilo koje ulaganje može vratiti u izuzetno kratkom roku - iako, kako Chiavalon kaže, treba nekoliko godina čekati da stabla narastu.

Problem je i veličina zemljišta. Već godinama seljacima savjetuju da spoje parcele i udruže se. Neki su ih poslušali. Oni koji nisu ne mogu pokriti troškove proizvodnje. Imaju premale površine. Oni neće preživjeti na nemilosrdnom globalnom tržištu.


Ulaganje za djecu

Sandi je zato oko sebe okupio još dvjestotinjak kooperanata.

Udružio se i s mladim uljarem Dvilijem Belićem iz malog istarskog mjestašca Bala, nedaleko od Vodnjana, koji se prije dvije godine, baš pred izbijanje najveće krize u novijoj povijesti, upustio u 500.000 eura vrijednu investiciju u najmoderniji pogon za proizvodnju maslinova ulja.

Nije požalio. Gura ga nevjerojatna doza optimizma.

- Samo razmišljam o maslinama. Volim ovaj posao. Tek sam počeo s proizvodnjom ulja i znam da ću početi zarađivati tek nakon 10 godina, ali ne odustajem. Ovo nije zarada na brzinu. U plodovima ovog rada uživat ću možda samo mali dio života. To je ulaganje u djecu - priča Dvilio. Ipak, priznaje da se danas zbog recesije u to ne bi upustio.


Životna odluka

Od pradjeda je naslijedio 11 hektara zemlje. Mogao je, kaže, biti papak i sve prodati i masno zaraditi. Ali nije. Isto kao i Sandi, kao mali je stalno bježao u maslinike i vinograde. No, život ga je odvukao na drugu stranu.

Do prije nekoliko godina radio je za 4000 kuna u jednom poduzeću. Nakon 8 godina provedenog na relativno sigurnom poslu, radeći od 8 do 16 sati, odlučio si je preokrenuti život naglavačke.

- Radio sam za plaću, bio siguran da ću je dobiti, ali je ispod mene bilo 50 ljudi za koje sam bio odgovoran. S vremenom sam ‘pucao’ i 2001. godine sam rekao da tako više ne mogu. Sreća je da sam imao nešto svog kapitala i još 1,8 milijuna kuna kredita. Sreća je i da sam imao podršku supruge i obitelji. Podigao sam 1600 stabala, a sada sam nabavio i najmoderniju uljaru. Isplatit će mi se za možda 10 do 15 godina - kaže.

- Treba radit’, a ne kukat’. Da sam sjedio skrštenih ruku i prodavao malo ulja iz podruma turistima, ništa od svega. Ne možemo si mi dopustiti da dođu bolja vremena, bolja vremena sami stvaramo - poručuje Dvilio svojim kolegama poljoprivrednicima.


Talijanski poučak

U cijeloj priči oko maslinarstva u oči bode još jedan neobičan podatak. Naime, u Hrvatskoj se čak 50 posto maslinova ulja još prodaje na crno. Većina maslinara uzima ulje nakon prerade, nakon čega ga loše skladišti, tako da ono gubi na kvaliteti. No, potom ga ipak uspijevaju prodati po cijeni od 80 do 100 kuna za litru. Inače, naše uljare otkupljuju ulje po 40 kuna za litru. U Italiji se ulje otkupljuje za oko tri eura po litri, a prodaje na crno ima zanemarivo malo.


Masline isplativije od nafte, banaka ili industrije lijekova

Prosječno maslinarsko gospodarstvo ostvaruje profitne stope od 50 posto, zbog relativno niskih troškova i visokih cijena koje maslinovo ulje ostvaruje. Magazin Fortune sastavio je listu najprofitabilnijh globalnih industrija po profitnoj stopi (postotak profita od ukupne zarade):

1. Mreže, komunikacije, serveri 28,8 %
2. Rudarstvo, proizvodnja nafte 23,8 %
3. Farmaceutska industrija 15,8 %
4. Medicinske usluge 15,2 %
5. Benzin i plin 13.7 %
6. Komercijalne banke 12,6 %
7. Željeznica 12,4 %
8. Zabavna industrija 12,4 %
9. Osiguranje 10,6 %
10. Proizvodi za kućanstvo 10,2 %
Profitna stopa (Fortune, 2008, postotak profita u zaradi)


Na europskom tržištu propast će čak četiri petine hrvatskih gospodarstava

Nakon što Hrvatska bude primljena u Europsku Uniju propast će veliki dio seljaka. To ne poriču niti dužnosnici u našem Ministarstvu poljoprivrede. Već godinama eksperti upozoravaju da onaj tko želi opstati na zahtjevnom i konkurentnom europskom tržištu mora višestruko povećati svoju proizvodnju i, što je najbitnije, na mnogo višu razinu podići kvalitetu svojih proizvoda. Stipan Bilić, tadašnji stručnjak za poljoprivredu u Hrvatskoj gospodarskoj komori, još je davno prognozirao da će, ako se brzo nešto ne promijeni, realno opstati 30.000 gospodarstava od sadašnjih ukupno 150.000. Hrvatska budućnost, tvrde stručnjaci, su brandovi, odnosno prepoznatljivi i zaštićeni proizvodi koji su najsigurnija ulaznica na tržište EU, a mogli bi se dobro promovirati putem turizma. Poljoprivreda bi mogla opstati i velikim zaokretom u proizvodnji kultura. Primjerice, proizvodnju pšenice mogla bi zamijeniti proizvodnja uljane repice, sirovine za proizvodnju goriva budućnosti - biodizela. Seljaci čije su poljoprivredne površine premale za proizvodnju uljane repice ili žitarica, morali bi se što prije početi usmjeravati na proizvodnju meda, pelina, cvijeća, ljekovitog bilja i sličnih kultura, za čiji uzgoj ne treba puno zemlje da bi proizvodnja bila isplativa.

[ Zatvori ]
Osim ovog projekta, Lura ulaganja također se bavi analizom mogućnosti ulaganja i u nekoliko drugih koncepata.

[ Zatvori ]
Svjesni smo da će biti potrebna velika ulaganja i vrijeme da Vupik ponovno postane ono što je nekada bio, ali isto tako i svih prednosti i potencijala koje Vupik ima – rekao je Kuterovac dodajući da će samo ove godine biti uloženo više od 300 milijuna kuna. Kaže da sredstva nisu problem nego prije svega razne dozvole i odobrenja, ali i da je cilj i uprave Vupika i Agrokora da se planirana ulaganja ostvare što prije.


Podizanje vinograda

U sklopu planiranih ulaganja u Vupiku bit će izgrađeno deset novih farmi od kojih šest svinjogojskih, dvije adaptirane za mliječnu proizvodnju te po jedna farmu za tov teladi i junadi. Najavljuju se i ulaganja u navodnjavanje, povrtlarsku proizvodnju, podizanje vinograda i kvalitete vina. Samo 50 milijuna kuna bit će uloženo u sustav na vukovarskom silosu, kod Luke Vukovar, koji će služiti za brzi istovar, utovar i pretovar roba iz brodova i u njih, a s čime će i Vupik, ali i Luka Vukovar, dodatno dobiti na značenju.

– Želimo što prije udvostručiti prihode tvrtke, a to možemo samo na način da podignemo postojeću i osiguramo novu proizvodnju. Vupik ima šanse da vrlo brzo postane lider u poljoprivrednoj proizvodnji u Hrvatskoj, a siguran sam da će već iduće godina ova vukovarska tvrtka pokazivati jednu sasvim drugačiju sliku - istaknuo je Kuterovac. Čelnicima Vupika trenutačno je jedan od većih problema prevelik broj zaposlenih koje je, prema stavkama ugovora o preuzimanju, Agrokor obvezan zadržati iduće tri godine.


Optimalno 500 zaposlenih

– Teško je u sadašnjim uvjetima govoriti o nekom idealnom broju zaposlenih, ali prema nekim našim planovima i projekcijama procjenjujemo da bi nekakav optimalan broj bio 500 zaposlenih. Svi moramo biti svjesni da profitabilan posao u poljoprivredi nije lako postići, ali i da ćemo kroz restrukturiranje i trud svih zaposlenih uspjeti realizirati naše planove na zadovoljstvo svih - zaključio je Kuterovac.

[ Zatvori ]



Materijal već otputovao

– Na sajmu nastupamo u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom i Agencijom za promicanje uvoza i izvoza, a promotivni materijal u Kinu je već otputovao avionom. Kogutex je 1991. osnovao moj otac Stjepan Gorički, kao obiteljsko poduzeće koje se bavi maloprodajom prehrambenih proizvoda i ostale robe široke potrošnje, a prva trgovina mješovitom robom otvorena je u Jertovcu. Unatoč dolasku konkurencije na naše područje u proteklih par godina, Kogutex bilježi lagani porast ukupnih prihoda, što u uvjetima sve veće i jače konkurencije nije zanemariv podatak. Tvrtka danas ima pet prodajnih mjesta smještenih na području Konjščine i Zlatar Bistrice, a 2003. godine prijavili smo dopunu poslovanja, i u Jertovcu pokrenuli pogon za proizvodnju domaćih mlinaca, koje proizvodimo ručnim postupkom, koristeći se tradicionalnom recepturom, bez dodataka aditiva i ikakvih primjesa – upoznao nas je s poviješću obiteljske tvrtke Tomislav Gorički, Stjepanov sin, koji će izvorni hrvatski proizvod predstaviti na međunarodnom sajmu. Od 44 zaposlenika Kogutexa, desetak ih radi na proizvodnji mlinaca.

Mlinci su oduvijek bili simbol domaće kuhinje, te vezani uz samo podneblje Hrvatskog zagorja.


Dobar prilog

Starinskim domaćim načinom pripreme oduvijek su bili rado prisutan prilog za svakim stolom, ali dok su nekada bili potisnuti iz svakodnevne uporabe i usko vezani uz nedjeljni ručak i svečanije prigode, danas se uvelike konzumiraju u svim prilikama. Priprema je više nego jednostavna, a cijenom su vrlo pristupačni. Domaći mlinci te tvrtke zasad su dostupni diljem Hrvatske.

[ Zatvori ]


U Njemačkoj je u prošloj kriznoj godini registrirano čak 94 posto kućanstava koja su kupila neki bioproizvod i ukupno tijekom godine na te proizvode potrošili 94 eura.

Vlasnica tvrtke Eko-Sever Ivanka Sever kaže da se rezultati njemačke ekoproizvodnje u Hrvatskoj mogu očekivati za 10-ak godina.

Kod nas su najveći konzumenti ekohrane mladi bračni parovi s djecom, visokoobrazovani ljudi te, na žalost, ističe Sever, oni koji su se zbog bolesti morali okrenuti zdravijem načinu prehrane.

Voditeljica lanca trgovina “Bio&bio” Žana Hinek također smatra da će ta vrsta proizvodnje u Hrvatskoj tek doživjeti svoj vrhunac, jer primjećuje se povećana potražnja.